MOTO:

Snom je čovjek uspavan teškijem, / u kom vidi strašna prividjenja, / i jedva se opred'jelit može / da mu biće u njima ne spada. / On pomisli da je neke pute / od sna ovog oslobodio se; / ah, njegove prevarne nadežde: / on je tada sebe utopio / u sna carstvo tvrđe i mračnije / i na pozor strašni snoviđenja! (...)

S točke svake pogledaj čovjeka, / kako hoćeš sudi o čovjeku - / tajna čojku čovjek je najviša. / Tvar je tvorca čovjek izabrana! / Ako istok sunce sv'jetlo rađa, / ako biće vri u luče sjajne, / ako zemlja priviđenje nije, / duša ljudska jes­te besamr­tna, / mi smo iskra u smrtnu prašinu, / mi smo luča tamom obuzeta.

Njegoš

Novo doba i sadašnjica, gledani s ove točke, čine se poput pojedinih epi­zoda drame što je otpočela u davno minulo doba, i proteže se u svim stolje­ćima u daleku budućnost. Ta drama je: osvješćivanje čovječanstva.(...)

Psihologija nužno postiže najvišu tačku u psihi svojstvenom razvojnom procesu, koji se sastoji od integracije sadržaja sposobnih da se privedu u svest. On znači nastajanje celovitosti kod čoveka, koje za svest o sopstvenom Ja ima kako neobične tako i teško opisive preobražajne posledice. Sumnjam da ću biti u mogućnosti da opišem promenu subjekta pod uticajem procesa individuacije na način koji mu dolikuje; kod toga se naime radi o relativno retkom događaju, kojeg saznaje samo onaj ko je prošao kroz dugotrajno, ali za integraciju nesve­s­nog neophodno razračunavanje sa nesvesnim komponentama ličnosti. Kada se nes­ves­ni delovi ličnosti privedu u svest, tada iz toga ne proističe samo asim­i­lacija ovih u već postojeću Ja-ličnost, već i promena iste. (...) Ovaj proces ne for­mi­ra ništa manje do novi centar ličnosti, koji je kroz simbole označen kao nad­re­đeni i jači od Ja, a koji se kasnije i empirijski ispostavlja kao nadređen. Takođe mu se više ne može dati naziv Ja, zbog čega sam ga nazvao Sopstve­nost (Sopstvo).
Saznanje i doživljavanje ove Sopstvenosti je najvažniji i najplemenitiji cilj indijske Joge, zbog čega je dobro kada se za psihologiju Sopstvenosti obratimo dragocenostima indijskog znanja.
Spoznaja Sopstva nema, kako kod nas tako ni u Indiji, ničeg zajedni­č­­k­og sa intelektualizmom, već je to vitalno i iz osnove preobražajno zbiva­nje.Proces koji dovodi do ovog saznanja nazvao sam proces individuacije.
Ako preporučujem proučavanje klasičnog Joga učenja, onda to nije zbog toga što pripadam onim ljudima koji ekstatično padaju u trans kada začuju djana (dhyana: meditacija), buda, mukti ili kakvu drugu magičnu reč, već zbog toga što se psihološki vrlo mnogo može naučiti iz joga filozofije, što se može i praktički koristiti.

Karl Gustav Jung

Nikada žudnja za duhovnim životom, za nevidljivim svetom, što zovemo onostrano, koje su svetovno mišljenje i materijalističke teorije naučnika potisle, nije bila ozbiljnija i više realnija. (...) Vrata Nevidljivog, Onostranog sveta su otvorena, ali ja stajem na onome što je konstatovala oficijelna nauka.

Eduard Šire

Dragi čitaoče,

Svaki čovjek, i kad misli da nije tako, opterećen je nekim predrasudama ili pogreš­nim pred­stavama o mnogo čemu, prvenstveno zbog naše pretjerane površne informativ­nosti, i to je jedan, pored ostalih, od razloga da se sada teško postiže dubok međuljudski odnos, onaj pravi, koji je nekada postojao među individuama. Ako želiš da naše druženje na ovakav način ne bude površno i trivijalno, već duboko ljudsko i smisleno, tada bi bilo vrlo uputno da sve predstave o oblas­ti­ma na koje te asocira naslov ove knjige odložiš, da ti ne smetaju, dok uz pomoć ovog što sli­jedi ne prepoznaš u sebi "drvo" (života) od koga se prave "čarobne frule".
Svi mi potencijalno, ali u latentnom stanju i našem umu nepoznato, ima­mo sposobnosti da dosegnemo jedno čudesno duhovno bog­ato vrelo života, čije jezero iz koga ono ističe je u ne­sv­jes­nim dijelovima naše psihe - u kor­je­nima života. Naš razum, u koji smo mi civilizacij­skim tokom utjerani, kao u kakav tor, no­vi­ja je prirodna tvorevina i pre­d­­stavlja samo dio našeg mnogo prostranijeg bića, koje nam, nažalost, uglavnom ostaje svjesno nespoznato. Kada budeš voljno, pomoću meto­da koji ti ovim stavljam na raspola­ga­nje, otvorio u sebi skriveno vrelo, kako bi se to našim jezi­kom nepotpuno reklo, onostranog ili tra­n­s­cen­dentnog života i čuješ iz sebe zvuk "čarob­ne frule" i njenu božanstvenu melodiju, tada se odloženih predstava u vidu predra­suda više nikada nećeš sjetiti. Razumljivo, tako će biti ukoliko se pokaže da si ti odgo­va­­ra­ju­ći čitalac ove knjige, onaj za koga je pišem, a da bi to neko bio neophodno je da budu ispu­­nje­na naj­ma­nje dva osnovna uslova. Prvi je da slutiš kako je cen­tar tvog bića iz ko­jeg sada djeluješ (što se imenuje egom) nešto nepotpuno, neodgovarajuće, i kao da si stalno na periferiji neke cjeline, čije središte nikako da otkriješ, a stalno se nadaš da će se to ipak jednom dogoditi, ali kako se to ne dešava, samo po sebi, počeo si da razmišljaš i da tra­gaš za načinom (nekim metodom) koji bi te uputio na pravac i doveo do tvog centr­i­pe­­­ta­l­­nog središta; a drugi bi bio da si (psiho-somatski) tip čovjeka kod kojega je intelektualna funkcija vodeća.
O ovome će kasnije biti dato podrobno objašnjenje, ali za početak da se razjasnimo oko to­ga jesi li ti tip čovjeka pogodan za našu jogu ili ne. (A ako zaključiš da ona praktično i nije za tebe, uži­va­ćeš u druženju s ovom - siguran sam da će mudri reći - božan­stve­­nom knjigom). Naša joga je put do prosvjetljenja na kome su zna­nje i volja osnovna sredstva pomoću kojih se cilj postiže. Ova knjiga daje uputstva za takvo putovanje, a nakon što ta uputstva čuješ ti sam sebi postaješ vodič, odnosno učitelj. Niko više tebi ne može biti nadre­đen, jer ti na putu naše joge postaješ i duhovni hram i vr­hov­ni “sveš­te­nik” u njemu. U našoj jogi nema ni traga od ikakve pravo­vjer­nosti, slične onom što se npr. zah­­ti­­­jeva u religijama, pošto ne postoje dva čovjeka koji na potpuno isti način mogu put­o­va­ti i stići do cilja putem volje i znanja, tj. meditacijom, te se zato na ovakvim pute­vi­ma da­ju samo osno­v­­na meto­dološka uputstva, čija primjena treba i mora dobiti indivi­du­a­l­ni di­zajn. Kod čovjeka koji hoće da putem religije - kao dru­gim (a po starosti prvim) od dva os­novna puta - stigne do istog cilja, osjećajna funkcija mu mora biti vode­ća, jer je na tom putu ljubav prema Bogu ili mesiji, dakle, potpuna pr­e­­da­nost i povjerenje u taj put: i metod, i tehnika. Prema tome naša joga i bilo koja religija molitve nisu i ne mogu biti kon­k­u­­­renti, jer čovjek kome bi religija bila odgovarajući put do du­h­o­v­nog usre­di­š­tenja nepo­do­ban je za put joge, i obrnuto. Onaj tip čovjeka kod kojega je osjećaj­na funkcija vodeća, a danas su takvi ljudi veoma rijetki, odabraće religiju za svoj duhovni put. Intelek­tu­al­nom tipu, koji da­nas preovladava (i među ženama), primje­reni su duho­v­notjelesni pu­­t­e­vi zna­nja i volje, koji meditacijom vode do reintegracije čovjekovog bića i do prosvjetljenja. Međutim, savremenom čovjeku, urbanom posebno, i kada je on istinski religiozan, može biti vrlo korisno po zdravlje da nauči i pravilno praktikuje hatha jogu, ali ovdje s početka naglasak je više na duhovnoj komponenti metoda, dok su zdravstveni efekti u okviru metodološkog dijela knjige.
Naša joga je duhovnotjelesni put namijenjen intelektualnom tipu čovjeka, a što je taj tip preovlađujući i među savremenim ženama, koje bi prirodno trebalo da su više osje­ćajna bića nego muškarci, posljedica je civilizacijskog toka u kome su (pored bogatstva i moći pre­ko vlas­ti) nauka i znanje ono što se pretežno ili skoro kao jedino cijeni. Istinska osje­­ćaj­nost(u javnom ži­vo­tu) smatra se čak nepodobnom osobinom savremenog čov­je­ka. Religije su postale nedje­lo­t­vorne zbog toga, rečeno slikovito i lako shvatljivo, što se čovjeku koji na vratima svoje unu­tr­a­šnjosti ima bravu verthaj­movicu nude ključeve od nekadašnjih starinskih brava, čak ručno ko­va­nih. I sav nesporazum na ovom planu vrti se oko toga što se i sada čovjeku, onom kod ko­jeg je intelektualna funk­ci­ja isfor­si­ra­na i koji se može samopronaći ili usredištiti u svom Esen­ci­ja­lnom centru jedino pomoću intelekta, nudi od strane Crkve put religije, koji podrazu­mijeva, kao za taj put podobnog, čovjeka kod kojega je osjećajna funkcija vodeća, a uz to i da mu je ona odgojem kultivisana, što sada izreda nije slučaj, a rijetko se sreće i izuzetak od pravila.
Ljudi su iz ovog razloga u velikoj duhovnoj zbrci. Oni koji teže istinskoj religioznosti osje­ćaju da im u duhovnom smi­slu nešto bitno nedostaje, a samo neki od njih shvataju ili slute da im to što im fali ne može pružiti religija u kojoj su odgojeni, odnosno oni nemaju povjerenje u sveštenike i religijske institucije, i to s pravom, jer su religije postale svoje­vrsne teoideologije. Zato mnogi njihovi pripadnici ili ostaju, odnosno postaju - što je kod nas sada mo­der­no - reli­gij­ski imitatori; imitatori nečega što nema veze s religioznošću, a sigurno ne s vjerovanjem u Boga, jer se zadržava na površini, u raz­u­mu i u običajnim i dogmatskim pravilima, te ne seže do srca, gdje je žarište religiozne (i duhovne) žeđi; ili vrlo lako pos­ta­ju pli­jen mnogih i svako­ja­kih sekti i obmanjivača svih mogućih boja. Uprkos svekolikog truda i/ili luta­nja, na oba pome­nu­­ta tipa religijskih imitatora vidi se da se oni nigdje nisu pronašli, jer o ono­me o čemu nam pričaju, oni to čine fanatično i svi, bez obzira u kojoj su sekti (ili religiji), tvr­­de da je samo ono što oni misle i kažu ispravno, a da su sva druga učenja pogreš­na, dok are­ligi­ozni ljudi, tzv. ateisti, s istim fanatizmom djeluju zaluđeno svjetovnim, uglavnom poli­tič­kim temama. Ako ate­is­te, koji nisu ni svjesni da jedan iskonski čovjekov nagon probaju zado­vo­­ljiti na degene­rativan način, ostavimo po strani, za čovjeka koji teži da vjeruje u Boga pogreška od strane onih koji ga na taj put hoće usmjeriti u osnovi je u tome što se ljudima i kod kojih pre­ovlađuje intelek­tualna funkcija, nude nijansirani ključevi od "brave" na vratima osjećajne funkcije.
Ta vrata nikada nisu zak­lju­čana, već samo pritvorena, kod istinski osjećajnog tipa, ali pošto ni sveštenici već odavno (osim vrlo rijetkih izuzetaka) ne pripadaju osjećajnom tipu čov­je­ka, teolozi kada su uvidjeli da se vrata od čovjekove unutrašnjosti tako lako ne otva­raju sama od sebe, posumnjali su u istinitost Isusovih riječi: " (...) kucajte, i otvoriće vam se", pa su zaklju­­­­­či­li da su ta vrata zaključana i zato su smislili bezbroj “ključeva”, pomoću kojih ljude sa­mo zama­ja­va­ju, jer uprkos svih tih raznovrsnih ključeva (osamos­taljene religije potekle iz istog izvora i nji­ho­ve sekte) nijedan od njih više nije u stanju da omogući savremenom čovjeku - čak ni veoma rijetkom osjećajnom tipu među nama - da on pomoću njega u sebi otvori vrata od Božanskog ili od Carstva nebeskog, a Isus je učenike savjetovao da To Carstvo traže u se­bi, a ne da vjeruju da je ono na nebesima, jer kako reče, ako je gore, ptice bi do njega mog­le stići prije čovjeka, ali današnji tumači Isusovih riječi pojma nemaju šta bulazne. Oni strašno mnogo blebeću, a ovo može bez ikakvog straha reći i iza toga pred vremenom, jedinim neopo­gre­­šivim sudijom svemu, sta­meno stajati samo onaj ko je i sâm dostigao stanje duha slično Isusovom. (Svjestan sam da mnogi neće povjerovati u saopštenje o mogućnosti da se spozna Boga u sebi ili dostigne stanje prosvjetljenja pomoću joge i dubinske psiholo­gije, metodom na­s­talim spojem tog dvoga i nazvanim naša joga, ali ova knjiga je svje­do­čanstvo o takvoj moguć­nosti, koja će posebno sablaz­nuti sve­š­te­nike. Knjiga ne pouča­va samo tome kako da i vi ost­va­­rite slično postignuće, kako da otkrijete Primarni centar u sebi i ukot­vite svoje biće u Njemu, ma kako da taj Centar nazovemo: prasli­kom ili likom, arhetipom, Boga u sebi, Bitkom ili Sopst­v­om, već i da vam po­mogne da shvatite obmane koje nam ser­vi­raju teo­ideologije i svakojaki civilizacijski zabludnici. Osnovni problemi pojedinca i čovječan­stva nas­taju kada neprosvjet­ljeni ljudi uzmu da tumače drugima spoznaje Velikih Prosvjet­lje­ni­ka, i od tumačenja onoga što ne razumiju, oni stvaraju profesiju: religijsku intituciju - preduzeće. Tu opskurnu oblast ova knjiga obasjaće Božanskom svjetlošću i tako njenu rugobnost učiniti vidljivom - i slijepcima).
Kada bi savremeni čovjek bio spreman bar zakoračiti kroz pomenuta vrata, Isus ih naziva uskim vratima, ona bi se čim bi im se on svo­jim srcem primakao otvorila sama od sebe, nekako vrlo slično kao ova moderna koja fun­kci­­o­nišu pomoću foto ćelija. Istinski osjećajnom tipu nikakav ključ (kakvim su ih stvorile reli­gije) ni­je potreban na putu do svog središta, i do­vo­lj­no bi mu bilo da sveštenik, ali kao istinski duho­v­nik, bude oličenje osje­­­ćaj­­nog tipa, u sebi sa­mom usredišten, pa da osjećajni čovjek čim bi mu pri­šao doživi da iskra religioznosti preskoči sa sveštenika na njega (slično kao što se do­gađa da ljubavna var­ni­ca poveže dvije osobe čim se sretnu, ukoliko one jedna drugoj pred­stav­ljaju od­­­­govarajući erotski tip), a religijski ključevi, to jest, religijska učenja, skoro ništa ne znače inte­lek­­tu­­alnom tipu, iako na inte­­lek­­tualnoj funk­ciji postoji brava na vratima koja vode ka prosvet­lje­nju, ali tu bravu otvaraju samo ključevi (sop­stvenog) znanja i volje, a nikada vjero­vanja u bilo što i bilo koga, ili preda­nosti bilo kome, pa ni učitelju tog duhov­nog puta. Naprotiv, na ovom pu­tu to bi bila: prepreka. Zato se ne kačite za mene, već slijedite metod, i dobro se pazite da ne upadnete u zamku, koja kao opas­no­st - um­j­e­­­sto istinskog vjerovanja može da poprimi oblik idolopoklonstva -vreba i vjernike, na što je uk­a­zivao još Mojsije, a njegova metafora sa obožavanjem zlatnog teleta aktuelna je i danas.
Naša joga je duhovnotjelesni put do prosvetljenja, namijenjen prvenstveno savre­me­nom čovjeku naše civilizacije, kod koga je - nažalost - intelektualna funkcija vodeća i koji je sklon sticanju zna­nja, a nesposoban za vjerovanje u Boga ili mesiju, onako kako to zahtijevaju reli­gije molitve, koje pogled usmjeravaju u prošlost, što njima omogućava od­r­­ža­vanje religijskih institucija, ali ne pruža djelotvornu pouku čovjeku kako da on oslo­bo­di (od prigušenosti i aktivira) svoje religiozno osjećanje, te tako otkrije u sebi Carstvo Božije i smisao života.
Zato ova knjiga nije samo za (jednokratno) čitanje već za studiranje, proučavanje i na osnovu toga sopstveno poučavanje samospoznaji do saznanja da "snom je čovjek uspa­van teš­ki­jem" i potom izvođenje samobuđenja, kao prvog čina u drami "osvješći­vanja čovječan­stva". Imaj u vidu da mi ni najmanje nije stalo do toga da ti se dojmim ili dopadnem, ili da ti pru­­žim priliku da čitajući ovu knjigu 'ubiješ vrijeme', bježanjem od sebe sama, što ljudi često oče­kuju od knjige, već upravo suprotno od toga - na što upućuju naslov i podnaslov ove - a to je: da te s lansirne rampe naše joge izbacim iz tvog sadašnjeg (robu­jućeg) centra ili ega u "bezvaz­du­­šni prostor", gdje ćeš se osjećati kao riba na suhom, da bi potom (tokom meditacije) bio pri­vu­čen u gravitaciono polje svog Primarnog centra u sebi, od koga si sada potpuno otu­đen, iz koje činjenice proističu svi esencijalni problemi postojanja, ne samo tvoji, već svakog savre­me­nog čovjeka. Ma kako da religije, filozofije i nauka taj centar u nesvjesnim dijelovima naše psihe da imenuju - Bogom, Bitkom ili Sopstvom - neosporno je, a odnedavno je i nau­č­no dokazano, da on u nama postoji, ali mi toga uglavnom nismo svjesni, jer smo 'snom uspa­va­ni teškijem'. Iskustveno sam, i mnogo lutajući - tako da sam se tada sâm sebi doimao kao ovovre­meni Odisej - a prven­stveno uz pomoć joge i Jungove nauke, taj Centar u sebi otkrio i sad živim u njego­vom gravitacionom polju, ali nisam sasvim zaboravio ni bivši svoj centar (ego), koji je kod mene postao samo izvršni organ Sopstva. Iz ovog razloga ću ti se doimati i kontra­diktorno i neobično, jer iako ću pisati isključivo o realnim stvarima ti ćeš po ne­ka­da imati utisak kao da lebdim u oblacima; kao da mi je duša “veličanstvom neba razne­sena”, što zaista jeste činjenica, na koju sam vrlo ponosan. Iako je takvo (dostignuto) stanje bića uvijek bilo vrlo neo­bič­no, ono je najnormalnije i divno je, jer kad je čovjek u gravitacionom polju Sopstva na njega tada ne djeluje sila teže ega, koja čovjeka veže za tjelesne, umne i osjećajne potrebe.
Prosvetljenje je stanje bića u kome se objedinjuju i specifično prevazilaze: i uživanja (kao potrebe tijela), i sreća (kao potreba ega), i radost (kao potreba osjećanja), da bi sve to u postignutom stanju ucjelovljenja bića i njegovog centriranja u Bitku, Sopstvu ili praslici Boga u sebi - slično kao u alhemiji gdje (simbolično uz pomoć vatre) od hemijskih eleme­nata nastaje zlato, a u retorti se proizvodi "dijete duše", ili dijalektički posmatrano, kada u jednom trenutku kvantitet prelazi u kvalitet - slilo se u osjećaj duše koji se imenuje blaženstvom.
Svjesni i nesvjesni dijelovi našeg bića su pod zakonom polariteta i zbog toga čeznu da se ucjelove; nesvjesno da bude osvješćeno, isto tako kao, npr., i razdvojeni ljubavnici što teže tome da se sjedine u zagrljaju ljubavnog doživljaja. I slično tome kakvu radost i sreću ljubav­nici nalaze u ispoljavanju međusobne ljubavi, još dublji, a trajan osjećaj bla­žen­­stva ima pro­svet­ljeni u svojoj duši kada je postigao "vjenčanje" bipolaritetnih sfera svog bića (u okviru psihe i između nje i tijela). Zato on ljudima centriranim u egu, ukoliko to svoje duševno stanje ne skriva (što je nažalost u našim kulturnim prilikama nužnost da se čini, bar u nekoj mjeri) mo­ra izgledati kao čovjek koji je (bar unekoliko) sišao s uma, slično kao što se i zaljubljeni mladić takvim doima svojoj majci kada ona ne prihvata oso­bu u koju joj se sin zaljubio. Vama će se učiniti da sam zaljubljen u našu jogu i da sam tom ljubavlju opijen do ludila, a stvar je samo u tome da osjećam blaženstvo od same činjenice posto­janja i uživam u radosti života ta­k­vog kakav je, a znam da je ovo stanje vama nepojmljivo, jer se ono ne može umom shva­titi, već jedino iskustveno doživjeti, ali tek nakon što vam se dogodilo "vitalno i iz osnove preo­bra­­žaj­no zbivanje", odnosno pros­vet­ljenje. Um ili ego uvijek moraju imati opipljiv razlog za sreću, a kada duša stigne do sta­nja blaženstva, njoj tada nikakav (spoljni) razlog za to Božan­stveno stanje nije potreban. Ono se održava i onda kada su kod čovjeka - kao npr. kod mene, kao bivšeg univerzitetskog profesora a sada izbjeglice bez igdje ičega - prisutni svi spoljni razlozi za suprotno osjećanje. Ali umom se ovo ne može pojmiti, jer um je čovjekovo stanje 'teš­kog sna'. Samo čovjek koji je dosegao stanje bića "iza uma", koji se prosvjetlio, kao što npr. bješe prekrasan slučaj s Isusom, mogao je polazeći na Golgotu izgovoriti ove riječi: "A sada k tebi idem (Bože) i ovo govorim (mislio je na svoje učenike, prim. D.) na svijetu da imaju radost moju ispunjenu u sebi". Ove riječi jasno dokazuju da je Isus i u tom času osje­ćao bla­že­nstvo, što je umu nepojmljivo, iako je to zaista bila činjenica, pošto jednom ako uđeš u gra­vi­taciono polje Sopstva iz njega više ne možeš izaći kada bi i htio (nekako slično kao i dje­voj­ka kad u jednom seksualnom odnosu izgubi nevinost, nikad više ne mora imati seksual­ni ko­ntakt ali time neće ponovo postati nevina). Zapravo, moguće je da se čovjek i nakon toga iz­v­jes­no po­no­vo vrati bliže egu, jer je moguće da nam se samo­svj­es­nost, kao što će to kasnije bi­ti deta­lj­no objašnjeno, kreće na liniji, na, nazovimo je prema Jungovom učeniku Erihu Noj­ma­nu, “osi” ego - Sopstvo, kao po nekoj kliznoj skali. Hoćeš li da se probudiš iz budnog sna - što je najveće moguće postignuće u ovoze­maljskom životu - trebaš biti spreman na to da ćeš ti sam, takav kakav si, pri tome sebe (novostečenom) samosvješću zateći kao najvećeg (tada već bivšeg) neprijatelja sopstvene dobrobiti, ili kako bi to ti sada izrazio, sreće, a to će tvom egu biti veoma neprijatno, slično koliko bi bilo i lopovu da ga, kao takvog, hvatajući ga na dje­lu, otkrije onaj koga je on godinama potkradao, praveći se pri tome da mu je najveći prijatelj.
Posveta i moto - koji su ti se vjerovatno učinili kao suviše pretenciozan početak, a pret­pos­­tavljam kako pomišljaš da je malo izvjesno da je moguće da iza njih stoji ono što oni na­ja­v­­­ljuju, pa slobodno, ako sam u pravu, svoje mišljenje takvo kakvo je zadrži, dok ti ga ovo što ćeš čitati ne bude korigovalo - obavjestili su te da pred sobom imaš knjigu, a ovo je prvo što iz joge javno sa­op­štavam, koja je poprilično različita, ne samo od drugih knjiga, nego uveliko i od svih u ovoj oblasti: i prema naslovu, i po sadržaju. Zašto je to tako ima više raz­loga, koje ćeš iz knjige saznati, ali se svi mogu svesti pod zajednički nazivnik koji glasi: sudbina. Od mla­­­­dosti jasno sam primjećivao da me više nego druge ljude muči po­treba da dokučim nešto ne­po­znato (nam). Tako u periodu adolescencije vjerovatno mislimo većina nas, ali meni se či­ni­lo da su u tom smislu razlike između mene i drugih tolike da ih trebam što bolje kriti, što sam i činio. Zato sam (neiz­re­­civo i neopi­sivo u životu) mnogo propatio. Osnovni izvor patnje je bio u tome što sam imao neodoljivu potrebu da doku­čim nešto -neko jedinstvo s nečim višim - o čemu ništa jasno nisam znao; ništa o tome umom nisam mogao ni pojmiti, već sam samo to u slu­­t­nji i maglovitoj intuiciji osjećao kao ono što trebam postići. Ta potreba bi po nekada i na ne­ko vri­­je­me bivala unekoliko zadovoljena u erotskim odnosima, ali više kao osjećaj ugode što se čov­jek tada ne osjeća sâm na ovome svijetu, nego što sam na osnovu toga imao unu­tra­­š­nje saz­nanje da je željeno jedinstvo, s nečim tada i nepojmljivim već koje se samo intuitivno sluti, a za kojim je čeznulo svo moje biće, zaista tako i postignuto.
Zbunjen, i najče­š­će raz­o­­­čaran, zbog toga što mi je sudbina nametnula da čeznem za nečim, i da to, skoro nagonski, i tra­žim, a o čemu drugi ljudi kao da niti imaju pojma, niti potre­be za tim. Duboko u sebi slutio sam da to što tražim ne može mi pružiti, kao trajno postignuće, nijedna konkretna osoba, ma kako da moj odnos s njom bude dubok. Mučio sam se mnogo, strašno mnogo od kad znam za sebe a u šesnaestoj godini sam se zaposlio kao fizički radnik i uz rad se uzgredno školovao. Patnja moja bila je strašna, ali i želja da otkrijem smisao svog postojanja na ovom svijetu - neodoljiva. (Vjerovatno je ta želja kumovala mi pri nastanku izuzetnih radnih navika, a bojim se da će ljenost mnogih čitalaca - ne dao Bog da tako bude i s Tobom - biti ledeni brijeg o koji će se, prije nego što ga i počne otapati, razbiti - na njihovu veliku štetu - val naše joge).
Preokret je nastupio kada sam, nekako, iako je to bilo nedovoljno jasno, došao na ideju da tražim neki drugačiji od religijskog - jer mi se taj učinio suviše istrošen i praktično nedjelo­tvoran - put do toga što me neo­do­ljivo privlači, i kad sam shvatio da su drugi ljudi samo vještiji od mene u samoobmanjiva­nju, da sličnu (mojoj) potrebu za jedinstvom s nečim uzvišenim i nemaju; a koja je tako snažno i nemi­losrdno dominirala nada mnom. Dakle, kao mlad pronic­ljivo sam posmatrao ljude, po­čev od svojih profesora, jer sam tada smatrao da bi oni trebali biti ti koji znaju uzvišeni smisao čo­vje­­­kovog postojanja na ovom svijetu, da su taj smisao uspjeli da dokuče i da uživaju u blago­de­tima tog stanja. Tako sam u svakoj prilici, kada bi ih sreo mimo školskih prostora, oko njih se vrz­mao ne bi li me primili u svoje društvo, nekako slično kako to čini pas lutalica oko slučajnog pro­la­znika, koji ga udostoji svojim pogledom. Ako bi imao priliku stupiti s njima u imalo prisniji razgo­vor, svaki put i izreda, strašno sam se razoča­ravao, jer sam se uvjeravao da oni duhovno stoje niže i od mene. čak toliko niže, da sam se kao đak ili student nad tom nji­hovom duhovnom praz­ni­­nom osjećao vrlo slično kao turista koji pati od straha od visine, a kojeg su drugi doveli do iznad neke planinske litice ispod koje zjapi ogromna provalija, pa ga svaki put pri pogledu na nju spopadne jeza.
Razočaran duhovnom bijedom svojih vaspitača pomislio sam da bi mi sveš­te­nici mogli pokazati put prema onome što tražim, ali sam i u ovom drugom poku­ša­ju traženja duhov­nog vodi­ča - ograjisao. Tako su mi psihijatri, jer tada su psihoana­litičari kod nas bili u povoju, ostali kao jedina nada, ali, naža­lost ili, kako će kasnije ispasti, na sreću, i u njih sam se bezna­dno razočarao. To me snažno odgu­rnu­lo k sebi samom, odno­sno knji­ga­ma, jer sam shva­tio da u sredini u kojoj sam živio, od bar meni tada poznatih ljudi, nema niko ko bi umio pokazati mi pra­­vi put, a "njuškao" sam itekako ne bi li otkrio koga ko bi me poučio i usmjerio pre­ma onome što sam tražio. Osjećao sam se sâm, potpuno sâm na ovome svijetu, a pretpo­stavljao sam da sličan osje­ćaj usamljenosti imaju i drugi ljudi, ali da se mnogi među ostalima zado­vo­­ljavaju da jad i patnju svoje samoće ublaže preo­ku­­pira­njem sebe: ili trkom za materi­jalnim bogatstvom, i/ili polo­žajem u vlasti, ili po­ro­dičnim sta­tu­som, sa svim brojnim problemima koji iz njega normal­­no pro­izi­laze, ili su svoju samoću utapali u vrućicu nastalu od tada prispjelog virusa potro­ša­čkog men­ta­liteta, ili u ludilo sa­mo­upra­­vnih lakrdija, ili, kome ništa od pobro­ja­n­og nije moglo pružiti bar pri­vre­men osjećaj ispunjenja života, taj je utjehu tražio sa­moobma­nju­jućim potapanjem duševnog bola kosmičke nepronađenosti u alkohol.
U muka­ma koje sam sebi bio nametnuo, tražeći sop­stve­ni put za izlaz iz lične, ali i opše druš­tvene duhovne bijede - koja se meni takvom činila i onda kada su drugi, a među njima mnogi najpametniji i najobra­zovaniji ljudi, kako kod nas tako i u svijetu, mislili da smo mi neka­kvo sjajno ogle­dalo cijelom svijetu, i da bi mu u pogledu društvenog uređenja mogli poslužiti kao uzor - i sâm sam povremeno (srećom i privremeno) probao da svoju patnju ublažim na neke od pobro­janih uobičajenih načina, ali sam svaki put tako postajao svjesniji da na taj način problem koji trebam riješiti samo odlažem i uslož­nja­vam, pa sam se uskoro, nakon takvih izleta, vraćao k sebi samom i svojim mukama sa sobom - ne znajući kako da s njima izađem na kraj. Moje intimne muke i prava pravcata patnja - koje sam od svakoga krio, ili onima koji su nešto od toga primjećivali, davao odgovore kroz kojekakve izgo­vore - potrajali su dugo, ali od traganja za nečim nepoz­natim mi nisam odustajao, iako sam uz to postizavao i odgo­varajući svjetovni rezultat. Zapravo, često sam imao utisak da prije od duhovne bijede života, takvog kakav je, bježim, nego što tražim novi duhovnotjelesni put do ucjelovljenja, a samo je neka nejasna intuitivna slutnja u vezi s tim bila stalno prisutna. Jasna svjesnost potra­ge za ovovre­menim putem izbavljenja od patnje, doći će kao jasna predstava, znatno kasnije.
Ustvari, moja potraga se svodila na zadovoljenje one najdublje ljudske potrebe, koju sva­ki čovjek bar nekada u svom životu osjeti kao najjaču - potrebe da osjeti smisao svog ovozemaljskog postojanja. Takva potreba se ponekada jasnije javi ili samo bljesne u časo­vima kada se iznenadno, u nekoj izuzetnoj prilici, iz naše dubine probije zračak sa­mo­svjes­nosti, a tada se bezvrijednim pokaže mnogo od onoga za čim smo do malo­čas jurili, u što smo mnogo ži­vo­ta straćili, a sada, neki nas je nenadni događaj opomenuo na bes­mi­­sao toga što smo činili, i tada se obično pred nama ukaže prazna jama naše samo­će, samo sa sme­ć­em u njoj, koje smo s toliko pažnje, misleći da su to dra­gu­lji, tu godina­ma odlagali. Tada čov­jek, ili pada u beznađe i apatiju, ili mu se, pa bar i slabo čujno, javi potreba za preokretom, za preobrazbom, ali ako nismo dovoljno pažljivi da taj tre­nutak i iskoristimo pa da krenemo putem stvarne lične promjene, vrlo lako se, i naj­češće, upada u neki novi vid samoobmane, koja nerijetko biva i gora od prethodne. Samo rijetki poje­dinci u ovakvim trenucima smognu sna­ge da krenu u traženje načina da zado­volje svoju najdublju životnu potrebu, da otkriju smisao svog života i tako se sjedine s onim, što za početak ovdje imenu­jem bezvremenim i bezgra­ni­č­nim - za čim, svi mi, više ili manje čujno ili nečujno, čeznemo. Pisanje ove knjige motivisano je mojom že­ljom da ljude naše civilizacije i kulture, onda kada neki od njih osjeti potrebu za bit­nom duhov­nom pro­mje­nom, onda kada poželi krenuti na putovanje koje bi ga trebalo do­ves­­ti do onog cilja, koji u sebi vjerovatno nedovoljno jasno sluti, ali koji ga, iako još bojažljivo, ipak neodoljivo pri­vlači, snabdijem kompasom i aktuelnom kartom geografskog podru­čja u njemu samome, kuda mora proći, ako stvarno želi stići do cilja. Ali pošto je ovdje riječ (na ova­kav način) o našem rukovanju i vrlo kratkom predstavljanju prilikom prvog susreta i up­o­z­­na­va­nja, nakon ove digresije, vratimo našu misaonu pažnju na ono mjesto gdje sam je započeo.
Dok sam uporno tragao za nečim često sam mislio da ću se raspući, čak fizički, od silne du­še­vne napetosti u sebi, i ni sâm ne znam kako sam sve što sam proživio uspio bez ičije pomoći pre­živjeti. A onda jednom, moglo bi se reći i napokon, kao u mitološkim pričama i/ili u legendama o herojima, nakon mnogo, mno­go propaćenog ukazalo se spasenje od svih muka, i ne samo to, već je pristigla i ranije sasvim ne­zamisliva nagrada, u vidu jednog prepo­ro­đenog duševnog stanja, vama sada potpuno nepoj­mlji­vog, a ka tom stanju trebalo bi da vas uputi i do njega jednom dovede metodologija koju u ovoj knji­zi sa­opštavam. Duševno stanje o kome je riječ imenuje se kao prosvetljenje, samadhi, nirvana ili (za nas) samoostvarenje.
Ovo, do sada pročitano, uzmite za početak s moje strane upućeno vama najslič­nije kao ono kur­toazno: "drago mi je", što izgovaramo kada se s nekim upozna­jemo, a mi to upravo či­ni­mo. (često mi je u knjigama iz ove oblasti veoma smetalo kad autor otpočne pisanje, što se kaže, kao s neba pa u rebra, a nastavi suhoparno i otuđeno kao da nije riječ o onome što je du­ševno najdublje proživio. Htio to ili ne, ova knjiga će biti moja duhovna autobiografija, jer ću pored opšteg znanja predstaviti metodologiju puta koji me doveo do prosvetljenja). Ali do­gađa se, i čak ne ni rijetko, da mi "drago mi je" izgovorimo i onda kada nam je vrlo neprija­tno što smo dovedeni u (ne)priliku da se s nekom osobom upoznajemo. Zato vi sada dalj­­nje čita­nje na čas odložite i oslušnite svoju unutrašnjost kako bi pri­mili po­ru­ku koja će vas obavijestiti da li vam je zaista drago ili ne povodom našeg susreta. Ako po­ru­ka jasno ne glasi: "drago mi je", odmah knjigu skrajnite od sebe i ostavite je sve dotle dok vam želja za njenim čitanjem ne najedra i/ili sazrije, a ako se to ne dogodi ni u dogledno vrijeme, vi mi knjigu, ako poželite tako učiniti, slobodno vratite i poslaću vam iznos novca koji je meni, kao izdavaču, pripao od njene knjižarske cijene ili puni iznos koji ste za nju platili ako ste je kupili direktno od mene.
Uvjeren sam da nema čovjeka koji najdubljim, dakle, onim esencijalnim dijelom svog bića, ne čezne - možda samo mu je to nedovoljno prepoznatljivo - za sjedinjenjem s nečim, eto da tako kažem, bezvremenim i bezgraničnim, s Nečim Vječno Trajnim, ali nama neprepo­znatim, što su monote­ističke religije imenovale Bogom. Ali nažalost, što civilizacijskim tokom, što zbog nesposobnosti religijskih institucija da taj tok prate, pojam Boga je u naše doba toliko isprofanisan, da se čak pribojavam da i neki čitalac ove knjige čim naiđe na tu riječ moguće izgubi volju da knjigu nastavi čitati. Da bi takvom čitaocu pomogao da ne upadne u početničku grešku i kod sebe zbog nesporazuma stvori averziju za ovu knjigu, reći ću da u našoj psihi, ali toga je čovjek vrlo rijetko svjestan, jer je to u njenim nesvjesnim dijelovima, koji čine više od 90% od ukupne psihe, postoji rođenjem nam kao nasledno dato nešto, što će kasnije biti pod­robno objašnjeno, što je praslika ili prapredstava jedne cjelovitosti u koju se može odgo­vara­ju­ćim postupkom ukotviti naše biće, a tada osjećaj cjelovitosti seže do kosmičkih razmje­ra. (Našu nemogućnost da s tim primarnim centrom u sebi jednostavno uspostavimo svjes­nu ve­zu religije su simbolično predstavile čovjekovim istjerivanjem iz raja). Jung je taj esencijalni cen­­tar, po uzoru na indijsku tradiciju, imenovao Sopstvom ili arhetipom Boga u čovjekovom kol­ek­­tivno (nas­lje­d­­no) nesvjesnom. Prema tome kad god naiđete na pojam Boga, a to ne bude u kon­tekstu s religijama molitve, imajte u vidu da mislim na naučno otkrivenu prasliku (arhe­tip) Boga u našem nesvjesnom. Pošto i joga Boga poima na vrlo sličan način - kao uni­ver­­zal­nu kos­mičku stvaralačku mudrost (Brahma) sa svojim (mikrokosmičkim) otiskom u čovje­ku (Atman), stvorenog radi mogućnosti uspostavljanja komunikacije između mikro kos­mo­sa, što je čovjek, i Kosmosa - zato riječ Bog, shvaćena na jogijski, kao i na jungovski dubinsko-psi­ho­loški način, ne bi trebalo da se ni onome ko nema moć vjerovanja u Boga doima ni zaglup­lju­juće, ni iritirajuće, jer ona ovako predstavlja samo jednu naučnu činje­nicu, koja niti je u stanju da potvrdi niti da negira postojanje Boga, u onom smislu kako nam ga pred­stavljaju religije molitve. Nažalost, čovjeku našeg doba riječ Bog para uši i on je poima kao sasvim profanu - s razlogom. Pored ostalog i zato što su religije molitve u ime Boga učinile toliko zla čovječan­stvu da je teško i pomisliti da bi tako nešto i slično pošlo za rukom ikome ko bi jasno saopštio da to što namjerava uraditi da će učiniti u ime đavola.
(Zašto se to tako dogodilo Jung je obja­snio dejstvom kontraefekta. Naime, ukoliko iz konvencionalnih ili profesionalnih razloga, a ne i istinskog ličnog opredjeljenja, čovjek hoće biti religiozan, nikada tako neće stvarno probuditi religi­ozno osjećanje u sebi, koje će ga dovesti do samospoznaje i uspostavljanja kontakta s Božanskim u sebi, a kad se to ne dogodi tada re­li­­gij­ski imitator postaje oličenje Satane, pošto i praslika Boga u nesvjes­nom ima svoju svije­tlu i tamnu stranu. Savremeni čovjek koji je zbog zakržljalosti osjećaj­ne funkcije nesposo­ban za put vjere u Boga, za put religije, na tom putu nužno ostaje samo imitator, a to ga uvlači u tamnu stranu arhetipa Boga, koju su religije pravilno ime­no­vale đavolom. U razumjevanju ove či­nje­­ni­ce krije se tajna shvatanja problema zbog čega je naša civilizacija stigla u ćor-so­kak, ali i zračak svjetlosti kao putokaz za samo­spas. Korjen problema vodi od sv. Pavla i nje­go­vog ne­s­hva­tanja i zato izvito­perivanja Isuso­vog nauka. Sv. Pavle je sam konstatovao da čovjek vidi šta je dobro, ali da ne može da se suzdrži da ne čini ono što je dobru suprotno. Pavle je bio ti­pi­čni primjer religijskog imitatora, koji je na jedan način bio protivnik Isusovog učenja prije pre­o­braćenja u hriš­ćani­na, a na drugi - po Isusov nauk mnogo pogubniji - način kao njegov pro­pagator. Sv. Pavle je za Isusov nauk odigrao ulogu trojanskog konja i omogu­ćio nastanak in­sti­tu­cije koja se zove Vatikan - najvećeg religijskog čudovišta-monstruma, što ga je svijet ik­a­da imao. Insti­tu­cije svih religija molitve i njihovih sekti, manje-više, žalostan su primjer istin­ske antireli­gioznosti i pokazatelj su kako izgleda puko imi­ta­tor­stvo u ime religioznosti, pri čemu sveš­te­nici zloupotrebljavaju ljude kod kojih je naglašena potreba za vjerovanjem u Boga).
čovjek je snabdjeven, pored dva vitalna i trećim, samo duhovnim nagonom ili osje­ćanjem s nagonskom snagom, nama bez pouke teško prepoz­nat­ljivim, a to je da teži ka ucje­lov­ljenju svog bića ili prosvetljenju. Taj nagon se manifestuje uvijek, a posebno kada su zadovoljene (u širem smislu posmatrano) potrebe samoodržanja i održanja vrste. Tada se on pokazuje našom glavnom, suštinskom nezadovoljenom potrebom; ali ako taj duhovni nagon nije svjesno valjano prepoznat, čovjek će ga tada nesvjesno zadovoljavati na razne neade­kva­t­ne, pa čak i na degenerativne načine. Naša društvena i civilizacijska stvarnost očito poka­zuje da savremeni čovjek ne zna kako da prepozna taj duhovni nagon u sebi i da zadovolji svoju najdublju potre­bu - ucjelovljenje bića do pros­ve­tljenja - koja iz tog nagona proizilazi. Ono što je zapravo najtragičnije, ovovremeni čov­jek obično nije ni svjestan šta je to što mu suš­tinski fali i za čim on ili bjesomučno juri, tra­žeći to prvenstveno u spoljnjem svijetu, zgrta­njem mate­ri­jal­nih stvari i/ili pozicija u vlasti, pa je zato u konstantnoj žurbi i nervnoj napetosti, ili se povlači u apatiju i duhovnu čamotinju privat­nog, uglavnom egoističkog, porodičnog i individu­alnog am­bi­jen­ta, gdje se dosada i duhovna praznina života popunjavaju na razne degenerativne načine od pušenja i alko­ho­­lizma do drogiranja. Sveštenici i političari na visokoj nozi zadovoljavaju svoje egois­tičke potrebe, prvenstveno zavodeći ljude koji ne znaju kako da zadovolje svoj nagon koji ih tjera da na neki način traže i otkriju smisao svog života. Ovom knjigom želim pomoći onima koji hoće da shvate svoj problem; da uvide da su obmanuti i samo­obmanuti i da im ukažem na njihova stanja i put izlaska iz sna, put koji vodi ka buđenju iz budnog sna (ili dnevnog somnambulizma), ostavljajući svakome da se sâm odlu­či hoće li, ili ne, išta u vezi sa sobom samim da mijenja. Ko je svojim životom potpuno zadovo­ljan, a da je u to sasvim sigu­ran kao u svoje trajno stanje, i ko nije u stanju pojmiti istinitost konstatacije da je to samo san, njemu ova knjiga nije potrebna, iako je ona u oblasti kojoj pripada: jedinstvena u Svijetu.
(Tokom života steći određeno znanje i/ili ostvariti visoko duhov­no postignuće lijepo je i veliko je to individualno djelo, ali uz to posebna je istorijska zasluga znati drugima, na shva­t­ljiv im način, prenijeti pouku: kako da i oni uz pomoć saopštenja datog u knjizi postignu slično i tako svoj život osmisle, na način, prije toga njima skoro neza­misliv. U ovoj knjizi je to postig­nuto i u tome je njena jedinstvenost u svjet­skim razmjerama, a bez poimanja reinkarnacije, kao činje­ni­ce, nemoguće je shvatiti da je u ovoj knjizi opšte znanje o čovjeku - koje su saopš­tavali najve­ći duhovi čovječanstva, počev od Velikih Prosvjetljenika, osnivača monote­is­­tičkih religija, ano­ni­m­nih autora velikih epova, mistika, pjesnika, filozofa svih epoha i dijelova svijeta, književnika do nauč­nika for­ma­ta jednog Junga ili Oša, najvećeg prosvjetljenika što nam ga podari Istok u XX vije­ku - povezano s iskustvom prosvjetljenja, postignutog na auto­hton način, jednog balkanskog čobančeta, rođenog i odgojenog u nepismenoj sredini. Zar ovo ne bi bilo kao da je riječ o legendi, kada činjenice o sebi ne bi saopštavao lično onaj ko ih je proživio).
Iako će vam se učiniti da sam protiv svega postojećeg, samo sam za to da se vi probu­dite iz budnog sna, a taj događaj neće promijeniti samo tebe već bi to vremenom moglo spa­so­nosno djelovati i na civilizacijski tok. A sjetite se kako je lijenčinu i u podne teško razbu­diti ako je pret­hod­ne noći terevenčio. Vi šta god da radite, dok ste centrirani u egu, to posma­trano sa stano­višta Sopstva ili bogomdatih nam mogućnosti, doima se kao da terevenčite, kradete Bogu dane. Kad god se prosvetljeni odluči da govori pokazuje se kao buntovnik, jer on jasno vidi da se sve postojeće institucije, religijske i svjetovne, održavaju na obmani, a time i eks­­plo­ata­ciji jednih ljudi od strane drugih. S druge strane postizanjem prosvetljenja čovjek ne biva samo oslobođen egoističkih želja, već mu se uz to javlja i jak osjećaj saža­lje­nja za druge ljude, koji su u ropstvu ega, koji su u dubokom snu, a misle da su budni. Savremenim jezikom re­če­no on posta­je empatičan za ljude, i, kao teže objašnjivo, skoro više sažaljeva one ljude koji imaju potrebu da druge ljude eksploatišu - zavodeći ih - nego za zavedene i eksplo­atisane. A ipak se više obraća ovim drugima, kao da time i on pokazuje da pribjegava liniji manjeg otpora, jer je druge lakše pridobiti za svoje učenje, nego one kod kojih je ego toliki, kao da je Mont Everest. što se mene tiče, obraćam se svima na isti način, pa ko voli: nek‘ izvoli.
Moj zadatak u ovoj knjizi je sličan, pretposta­vi­mo, koji bi vi imali kada bi bili u blizini drage vam osobe od koje vas dijeli nekoliko slojeva neprobojnog stakla, a koja spava i nešto vrlo ružno sanja, i vi primjećujete da se ona zbog toga muči, a vama je to nepri­jatno pos­ma­t­rati, pa bi htjeli probuditi je, jer znate da čim bi se razbudila da bi shvatila kako je to što je do maločas mučno proživljavala bio samo san. No, vi bi shvatili da nema načina da toj osobi date do znanja da je njeno mučno stanje san, a ne stvarnost, osim da je probudite. U istoj sam situ­aciji kao što bi bili i vi u zamišljenom primjeru. Nemoguće mi je dati vam do znanja da je vaše postojeće psihičko stanje - koje je propraćeno mnogim muka­ma zbog hipertrofiranosti vašeg ega, što je uglavnom sada civilizacijski uslovlje­no i što je izvo­riš­te osjećaja besmisla i prolaz­nosti života, pa se ljudi zbog toga daju u bjeso­mu­čnu jurnja­vu za prolaznim zadovoljstvima i pucaju od želja koje ne stižu ili ne mogu da zado­volje - samo san u odnosu na stanje probuđenosti, stanje osvješćenosti nesvjesnih dije­lo­va psihe, osim da vas iz tog (budnog) sna u kome ste pro­budim. A kako da to izvedem kada je između nas razdaljina, nepremostiva teže nego što bi bio zadatak da se razbije nekoliko slojeva nepro­bojnog stakla. Ipak sam se dosje­tio! Pošto je tvoje stanje sna, kakvo i moje ne­ka­da bješe, takvo da, pored prirodne težnje sa­mo­buđenju, u njemu možeš da čitaš i poimaš, pružam ti priliku da preko sve troga i ove knjige, kao posred­ni­ka, izvedeš samobuđenje. Da bi ti to pošlo za rukom, iz tog razloga ću po­ne­kada biti ne­pr­i­stojno glasan i po tome ću više, tebe radi, ličiti zen-budističkom učitelju, s njegovim ču­ve­nim štapom, kojim lupa učenike da bi se oni probudili iz dnevnog somna­mbu­lizma, nego svešteniku i njemu sličnim ob­ma­njivačima, koji te utjehom nastoje što bolje učvrstiti u tvom snu, i koji te k sebi mame raznim lizalima u vidu perfidno poturenih ti šarenih laža.
Istočni narodi su odavno shvatili da postoje vremena kada pretežan broj ljudi više nije u stanju da svoju osnovnu potrebu za ucjelovljenjem bića do prosvetljenja zadovolji pomoću religije molitve (kakve su npr. judaizam, hinduizam, hrišćanstvo i islam) i zato su tamo otkri­ve­ni i uobličeni duhovni putevi koji se samo uslovno mogu nazvati religijama (pošto mi ne znamo kako da ih drugačije imenujemo), kao što su npr. budizam, đainizam, taoizam i zen-budizam, u kojima nema molitve, niti vjerovanja u Boga koji pomaže i spa­sava (putem ljubavi prema Njemi ili mesiji, avataru, kao njegovom zemaljskom izasla­ni­ku), već se u njima čovjek upućuje na put na kome on pomoću svog intelekta, znanja (koje stiče) i volje (koju ojačava) jedino može spas­i­ti sebe samog, kada uz pomoć pos­tup­ka meditacije dosegne jedinstvo sa prasli­kom Cjeline (ili mi bi rekli Bogom, odnosno s njegovim otiskom) u nesvjesnim dijelovima svoje psihe, čime se oni istovremeno i osvješ­ćuju, i čovjek tada postaje probuđeni (prosvjetljeni) ili budha, dakle dosti­že (uz individu­alnu različitost) slično stanje duha koje je bio postigao i istorijski Buda.
S obzirom da se navedeni duhovni putevi, ili uslovno rečeno religije prosvetljenja (pu­tem meditacije), zasnivaju na jogi, koja je i sama (ali razumljivo za Indijca) najpotpuniji duhov­no-tjelesni metodološki sistem, kome je cilj prosvetljenje, to sam smatrao da mi u ovoj fazi ci­vi­li­zacijskog toka, u kome smo usrljali u stanje duhovne izgubljenosti - kada su religije molit­ve postale, suštinski posmatrano, potpuno nedjelotvorne - trebamo stvoriti svoju jogu, kao naš i nama odgovarajući put do prosvetljenja, nakon što se pokazalo da su istočnjački putevi do tog cilja direktno neprekalemljivi na zapadnu “divlju voćku” - nas ovakve kakvi smo. Od svih njih, pored hatha joge, zen-bu­dizam je, kada je u intelektu­al­nim krugovima Zapada bio otkriven, najsjajnije bljesnuo, ne­ka­ko baš kao munja, ali taj bljesak nije mogao obezbi­jediti i potrebnu kišu da bi tako bilo na­to­p­ljeno sušno tlo zapadne duše. U tom smislu bi naša joga mogla, ako samo uspijemo savla­dati svoju inertnost i ljenost, obezbijediti nam ono što je u drugim metodama bezus­pje­šno traženo.
Pošto ovo pišem spontano i bez prethodne pripreme, tako na papir jednostavno preno­sim ono što mi u misli samo dođe. Sad se sjećam (vidjećemo zašto) da je prvo motorno vozilo koje sam učio da vozim (kao mladić) bilo motocikl s dvotaktnim moto­rom; dakle, motor mu se pod­mazivao uljem pomiješanim s gorivom (što se zove mješavina). Tada sam bio poučen da gas ne održavam ravno­mje­rnim i kad vozim ravnim terenom, već da je potrebno da inte­nzi­tet gasa što češće mijenjam, kako bi klip motora imao normalno i potrebno podmazivanje, a i da se svjećica ne bi zamastila. Pisanje ove knjige, izgleda, biće slično vožnji po nepoznatom tere­nu (iako sam njime jednom, kako ćete kasnije čuti, već prolazio i na ovakav način), a pošto vi sada, mogu tako pretpostaviti, sjedate iza mene na naš (za­mi­šljeni) motocikl, pa da nam klip motora ne bi zaribao ili se svjećica zamastila, odno­sno, da vaša budnost i pažnja ne bi oslabili ili se - ne daj bože - vi uspavali toliko da bi neg­dje usput mogli spasti s vozila u kakav jarak, budite spremni na naizmjeničnu promjenu gasa i zbog toga trzanje pri vožnji i čestu promjenu brzine kojom će vozilo naše joge prelaziti vrato­lomne terene koji su ispred nas, dok ih budemo savla­đivati uz napor i vašu popriličnu do znatnu nelagodu - i za­mi­slite zamalo mi se ne oma­če da napišem, (znači ipak svaka riječ neće biti napisana spo­n­­tano): ne bi vam, ako ne bih morao, u koži bio nipošto, ali kakav bi bio autor knjige koja saop­šta­va novi duho­vnotje­lesni metod, kada bi sebi dozvolio da mi se jedna takva (glupa) greška dogodi na nje­nom samom početku (i vrlo sam zadovoljan što je znadoh izbjeći, odnosno, što vam ovim da­doh do znanja da će naše druženje biti povremeno garnirano potpunom ležer­noš­ću i, veselosti radi, ša­lom) - jer nećete vi sa­mo sjediti iza mene (a tako sam ljubopitljiv: da li ste, zbog poprilične dužine moje rečenice, već malo dremu­c­nuli?). Trebaćete vi, poste­peno i sistematično, i sami naučiti se vožnji, pošto ću vam vozilo naše joge nakon nekog dijela puta sasvim us­tu­piti i nestati, a vi ćete nastaviti s vožnjom dok ne stignemo skupa (ali vama sa­da nemoguće poj­mljivo: kako skupa, kad ću vas jednom napustiti, ali vidjećete kad zatvorite oči - u meditaciji) do onih ča­ro­bnih pre­­djela, koji su nam cilj."

Prilagođavanja radi, evo još jednog, sada namjerno datog, probnog "dodavanja gasa".

Ako slutite ili imate osjećaj, kog sve više postajete svjesni, da nešto radikalno kod sebe trebate preduzeti, u smislu li­č­nog duhovnotjelesnog preporoda, kako bi tako pre­va­ziš­li sopst­venu frag­mentarnost i ucjelovili se, odnosno istinski i trajno osmislili život; što je osnovni, ali teže prepo­znatljiv, zadatak čovjekovog ovozemaljskog postojanja, a u vidu cilja namijenjen nam od našeg Stvoritelja, koji sami trebamo sopstvenim trudom i voljom dostići; ili da bi - ukoliko primjećujete da bi vam to dobro došlo - prevazišli nervnu i tje­lesnu napetost, oslobodili se (eventualnih) bolesti i/ili loših navika, uravnotežili se i postali sposobni za duboku i trajnu sreću - što su sve uzgredni rezultati uz dostizanje osnovnog životnog cilja; ako se još kole­bate između ljenosti koja vas vuče naniže, ambi­cija i nemira koji vas prisiljavaju na rad i aktivnost u kojima ne nalazite nikakvo naročito zadovoljstvo, već ih činite uglavnom stihijski, ili radi novca, odnosno izgleda za njegovo zarađivanje u budućnosti, i ostalog što se njime ostva­ruje, ili/i zbog strasti koje vas razdiru, a vi ostajete nezadovoljeni i nakon mnogih poku­šaja njihovog zadovoljenja; dok negdje u dubini duše kao da čujete prigovore da vam život prolazi uglavnom u znaku bježanja od nečega u sebi nazretog, ali nedovoljno prepoznatog i da se on pretežno svodi na otaljavanje oba­veza koje ne ispu­njavaju život smislom i trajnošću; ali (bar ponekad) pomišljate da mora biti kako život može (i treba) imati neki uzvišeniji cilj, od našeg Stvoritelja nam nami­je­njen, koji vi nikako da dokučite, iz čega proizilazi osjećaj duhov­ne praznine, a vi čeznete da to osjećanje (nečeg nedostajućeg) odagnate, popunjava­njem praznine nečim trajnim, neprolaznim; ako ste probali da kod sebe ovom opisu unekoliko, do poprilično, slično neza­do­voljavajuće stanje prevaziđete, na neke od uobičajenih, svjetovnih i/ili duhovnih, naših ili istočnjačkih načina i umorili ste se od toga, ali je sve ostalo skoro isto kako je i bilo, no vi se niste sasvim predali i pustili niz maticu života, što se kaže, kao tikva niz vodu - pa čak ako i jeste, a htjeli bi promijeniti pravac toka; ako, bez obzira na postojeće stanje, mislite da bi mogli smoći toliko volje koliko je dovoljno da sopstveni duhovni razvoj, preobražaj i rast do postignuća trajne sreće i blaženstva, u stanju probuđenosti iz bud­nog sna u kome ste, shvatite i prihvatite kao najvažniji zadatak svog života - razum­ljivo uz pomoć nekoga iskus­nog i pouz­da­nog, ko je prošao mukotrpan put sa sjajnim ciljem, kao ostvarenim rezul­ta­tom putova­nja, i na kome vam se nudi za vodiča i želi i vas na njega usmjeriti, a pri putovanju da vam bude od pomoći; ako je tako, vjerovatno ste po­godni, a vi najbolje znate da li ste i spremni, da posta­nete samostalni, uz pomoć ove knjige, učenik naše joge, koja je kao metod kombinacija hatha joge i Jungovog procesa indi­viduacije, i čiji cilj je dostizanje prosvetljenja. Zapravo, naša joga je hatha joga raza­strta na našu duhovnu i kulturnu tradiciju, kao na u našim uslovima jedino joj smis­lenu podlogu, a protumačena i nadograđena našom naukom (prven­stve­no dubinskom psi­­ho­­lo­gijom) - tako kako će taj nauk tebi biti moguće pojmiti i uz rad spoznati i njega i sebe.
Ukoliko se ti, koji sada čitaš ove redove, opredijeliš za put naše (evropske ili zapadne) joge: želim ti sreću tokom putovanja, a uz čestitke na njegovom izboru, kao što viđe, ovu knjigu posve­ćujem i tebi, (izdvojeno, bilo da jesi ili ne pripadnik Zapadne civili­za­cije i/ili mog na­roda), a za tebe i tebi slične, koji težite prosvetljenju, pišem je! Nema čovjeka rođenog i od­g­­o­­­­je­nog u Zapa­d­noj civilizaciji kome nije potreban savremeni univer­zalni metod za oslobo­đe­nje, kako od ropstva individualnog, tako i onog civilizacijsko-društvenim prilika­ma uslovlje­nog, a naša joga je takav duhovnotjelesni metod (iskustveno otkriven i popu­lar­no-naučno pre­d­stav­ljen) do oslobođenja od bilo kog oblika ropstva i patnje,do ucjelovljenja našeg bića, pros­vet­lje­nja, samoostvarenja, samorealizacije ili, ako ti tako više odgovara, do mokše, nirva­ne, sa­to­ri­ja ili ataraksije. (Ovi pojmovi, uopšteno posmat­rani, govore o vrlo sličnom stanju bića, ali os­mo­treni s obzirom na opšte civiliza­cijsko-kulturne prilike u kojima se do stanja bića koje se nji­ma izražava stiže, oni se pokazuju unekoliko različiti. Prema tome ovo treba imati u vidu uvi­jek, pa i onda kada ih se uslovno uzima za sinonime, a bez naglašavanja da se to tako čini).
Tebe radi, dragi čitaoče, ovu knjigu pišem. Pišem je da bi ti u njoj pronašao pouku kako da postaneš ono što u božansko-ljudskom smislu posmatrano možeš postati i biti. Ukoliko ti je do tog najuzviše­ni­jeg cilja (našeg ovozemaljskog postojanja) stalo, otpo­či­nje­mo naše (koliko je to na ovakav način moguće) što prisnije druženje, koje će nužno imati različite faze. Biće to po nekada druženje slično oče-sinovljevskom ili bratsko-prija­telj­s­kom, nekad veselo i srdačno, nekad mučno i kao da je maj­stor­sko-šegrtsko, ali uvijek s moje strane prožeto ljubavlju za tebe i željom da ti pomognem da se sa­mo­pronađeš. Ovo putovanje će ti biti zanimljivo i uzbudljivo, ali svakako i vrlo, vrlo naporno. Na čas ćeš imati utisak da si se udružio s alpini­stom koji te tjera da se penješ uz okomite, a vrlo vi­so­ke litice, i taman što si se nekoliko uspentrao i na čas savladao strah od visine, on te, kao da je spe­leolog, zove da ti pokaže čuda neke pećine, pa te potom ponovo šalje na veranje uz litice. Ukoliko te spopada strah ili bezvoljnost, savladaj ih i napokon kreni (uz moju pomoć) ka sebi samome, ka svom Središtu, jer putovanje svakim putem do našeg Središte sliči gore opisanom pentranju liticama. Putevi kojima si do sada išao (ukoliko si ikojim kretao), vjerovatno te nisu vo­di­li ka Pravom cilju, iako ti (mo­gu­će još nedo­vo­ljno jasno) tražiš ovakav kakav je kod naše joge. Kod svih duho­v­nih postupaka cilj je jedan, što je Muhamed izrazio riječima: "Allah je jedan!", a puteva i njihovih va­ri­janti ima više i meto­da mnogo. Naša joga je samo jedan od njih, prema mom iskustvu, ovovre­me­nom čovjeku naj­pri­­mje­reniji, jer mu je, kao (relativno lako) razumljiv i (uz odgova­rajuću sprem­nost na indi­vidualni rad) pri­mjen­ljiv, najpogo­dniji i time najkorisniji. Ni od koga ne oče­ku­jem da se s ovim a priori slo­ži, ali će sigurno svakome, kome ova knjiga dođe do ruke, biti vrlo korisno da ovo, o čemu će ovdje čitati, iskustveno provjeri, pa ono što nađe ili pret­po­stavi da mu odgovara, to prihvati i uvede u svoju opštekulturnu praksu, ili samo s ciljem popravljanja svog zdravlja, ili uz to i kretanja putem samospoznaje do prosvetljenja.

P R E D G O V O R

(PROLEGOMENA)

(VRLO KRATAK IZVOD)

Knjiga je već vjekovima, i još uvijek je i u ovo informatičko-elektronsko doba, glavno sred­stvo kome je namijenjeno da se pomoću nje znanje prenosi od jednog čovjeka ka drugom, s jednog pokolenja na naredna, a željan znanja još kao seosko čobanče postao sam ljubitelj knjige i prema njoj od tada pa evo do sada imam neizrecivu ljubav. Kada takvom osjećanju za knjigu dodam svoju ljubav za tebe, vjerovatno svog budućeg učenika, ta akumu­li­rana ljubav je izvor koji mi daje čudesnu snagu - iako u izbjeglištvu i teško zamislivoj nei­ma­štinji, te uglav­nom prezren što svoje profesionalno znanje ne koristim adekvatnije - da sjedam za jednu sta­ru pisaću mašinu, s namjerom da u knjigu (po drugi put, jer mi je jedan ovom sličan rukopis na istu temu zbog rata propao) pretočim nešto od onog znanja i iskustva u ovoj obla­sti koje sam stekao čitajući knjige i na sebi praktično primjenjujući ono što u nekima od njih piše. U knjizi njen autor drži monolog za zamišljenog a nepoznatog čitaoca i to je, naročito kada je riječ o sadržaju što je predmet knjige koju držite u rukama, poprilično otuđen način uspo­stavljanja komunikacije između mene i tebe, za koga ovo pišem, ali pošto za sada ne znam bolju (kao osnovnu) mogućnost od ove da moje znanje, pouka i poruka o našoj jogi - što je na­uč­no-popularna metodologija koja poučava kako da čovjek samostalno kod sebe pokrene proces duhovne evolucije i ponovnog ucjelovljenja svog bića, a to u višim stepenima (kod najupor­nijih) treba (jer može) da dovede do čovjekovog usredištenja u sebi samom, u praslici Boga u nesvjesnim dijelovima naše psihe ili do prosvetljenja - tebi, koji za ovakvom vrstom po­u­ke tra­gaš, budu dostupni, otpočinjem s pisanjem. Nastojaću da napisano, što je moguće više, saop­štim tako da kad ga budeš čitao imaš osjećaj kao da razgovaramo, kojom pri­li­kom ti znati­željno i vrlo pažljivo, ali opušteno i tako prijemčiv za ono što slušaš, odnosno čitaš, pratiš me predano s ciljem da budeš upućen i poučen u onome što se imenuje kao "učenje koje se teško čuje jednom u hiljadu vekova", a pri tome primjećuješ da sve što je napi­sano, napisano je s namjerom da ti to, što ti je sada vjerovatno nedovoljno poznato, prvo inte­lektom pojmiš (u mj­e­ri koliko je ovo na taj način izvodljivo) i potom kroz odgovarajuću praksu iskustveno spoz­naš. (…)

Knjiga poučava kako da čovjek uz pomoć nje samostalno pokrene kod sebe moguću duhovnu evoluciju i samousavršavanje s ciljem da postane ono što može biti, a to je najteže i kao ostvarenje najnedostupnije postignuće, ali istovremeno i čovjeka najdostojnije od svega čemu se u svom životu može posvetiti. Doći do spoznaje da mi - mislim na najveći broj ljudi, a izuzeci svakako da postoje i ti bi, ako to već nisi, trebalo da postaneš jedan od njih - ovakvi kakvi ovocivilizacijskim dostignućima bivamo formirani, u duhovnom smislu, smo samo vrlo mali djelić onoga što nam je kao mogućnost namijenjeno da možemo postati. Međutim, visoke duhovne mogućnosti, koje nemaju, ili ne moraju imati mnogo veze s nečijim intelektualno-ob­ra­zovnim nivoom, rijetko ko može postići slučajno, odnosno one se rijetko mogu ostvariti uz­gre­dno ili same od sebe, već čovjek prvo mora pojmiti da one u njemu postoje, čemu čovjeka nažalost danas niko organizovano na valjan i razumljiv način ne poučava, a neorgani­zovani načini u tom smislu prepuni su diletantizma i namjernih obmana. Nažalost današnja Crkva je takođe organizovana institucija čovjekove obmane, jer joj nije stalo da čovjeka istinski uputi ka Bogu, već samo da održi svoj uticaj nad pastvom. Kada ovo čovjek shvati, nakon teškog razo­ča­renja, spaso­no­sno bi mu bilo da dobije želju da svoje duhovne potencijale realizuje, ali je uz to potrebno probuditi volju da se izdrži napor koji je pri tome neophodno uložiti i da se pronađe odgovarajuća metodologija koja će mu omogućiti na pouzdan i bezbjedan način da ostvari cilj - sopstveni duhovni razvoj i rast do reintegracije i ucjelovljenja bića, do prosvetljenja.
Namjera mi je ovom knjigom da ti na jednom mjestu pružim sve od upravo pobrojanog, kako bi ti shvatio (spoznao) ko si, odnosno da si sebe samog (uglavnom) nesvjestan i da ne poz­naješ sebe, bez obzira na tvoj intelektualno-obrazovni nivo, te da te inspirišem da se samo­­u­­poznaš i da pojmiš kakav (u duhovnom smislu) možeš postati i pri tome dostigneš nivo kada ćeš spoznati dubokoumnost Njegoševih riječi da "tajna čojku čovjek je najviša", pa da ti pružim metodologiju, bezbjednu i pouzdanu za samostalan rad, koji će te, ako budeš marljiv i uporan, dovesti do upoznavanja sebe samog, i do (čudesne) reintegracije tvog sada rasprše­nog bića, pa do osjećaja ucjelovljenja (koji si do sada uglavnom tražio prvenstveno u polju eroti­ke, gdje si ga, ukoliko si jedan od srećnijih, moguće kao privremeno stanje i nalazio, jer uz zadovoljenje seksualnog nagona Stvoritelj nam je pružio priliku da bar na trenutak, a uz pomoć druge osobe, osjetimo šta znači biti jedno sa Cjelinom - i time do otkrića i spoznaje onog što se imenuje najvećom tajnom (jedinstvo s praslikom Boga u nesvjesnom dijelu naše psihe ili dostizanje stanja ucjelovljenja, prosvetljenja), i što zaista jeste najveća tajna i najdos­toj­niji cilj koji sebi u životu možemo zacrtati, kao onaj koji trebamo i ostvariti, a njegovim dosti­zanjem mi se trajno (i, ako je nužno da tako bude, sami, ali u društvu sa Cjelinom) osjećamo najsličnije kao ljubavnici kada su skupa. Zato su to stanje mudraci koji su ga dostizali nazvali blaženstvom. Vrlo mukotrpno sam stigao do takvog stanja, a ovom knjigom mi je namjera da i vas poučim kako da ga dostignete. Na putu do takvog stanja, do tog najuzvišenijeg cilja, uz Junga, Njegoš će nam biti jedan od dvojice glavnih (a uzgrednih ima srećom dosta) tumača hijeroglifa na putokazima s kojima ćemo se sretati na vrletnom i tijesnom putu do uskih vrata što vode u život ili u carstvo Božije u nama, kako je isti cilj - prosvetljenje - imenovao Isus. (…)

Naime, prirodna evolucija je dovela čovjeka do nivoa svjesnosti i ona tu staje, a Biblija to imenuje istjerivanjem iz raja, što znači iz prirodne ucjelovljenosti, jer čovjekova psiha ima tri osnovna sloja: svjesno, podsvjesno i nesvjesno, i zbog toga psiha, jedino kod čovjeka od svih živih bića, počev od mladosti, sklona je disociranju (cijepanju na zasebne cjeline ili komplek­se) i zato u pravilu ne predstavlja kompaktnu cjelinu, ali nam je takođe (formiranjem svjesnog i pod­s­vjesnog dijela psihe) data prirodna mogućnost (Jung je to otkrio i nazvao procesom indivi­du­acije) da od dijelova (a tokom odgoja usitnjenih i na djeliće), pomoću odgovarajućeg postup­ka i rada na sebi stvorimo cjelinu na najvišem mogućem nivou. Naša težnja ka takvoj cjelini pohranjena je u nama u vidu nama teško prepoznatljivog nagona, a u otkrivanju i na konstruk­tivan način zado­voljenju tog (trećeg od osnovnih) nagona krije se za nas najveća tajna o nama samima. Prepoznavanje, pa zadovoljenje tog nagona, čovjeku pruža trajno stanje blaženstva, koje je najsličnije onom kratkotrajnom koje imamo tokom i nakon ljubavnog odnosa sa osobom u koju smo zaljubljeni, jer nam erotsko sjedinjenje, bar na kratko i preko konkretne osobe, pruža tako nam nedostajući osjećaj jedinstva s nekom Cjelinom, koju mi svi, kao u magno­venju, sluti­mo kao bespro­stornu i bezvremenu i za čim duboko i (kao) nagonski čeznemo. (…)

Sva duhovnost ili religioznost u svim kulturama što ih je svijet poznavao kao svoj os­nov­ni cilj imaju potragu za putevima i načinima da se čovjek ponovo nakon odrastanja, preko osje­ćaj­ne funkcije (nesvjesno) ili preko intelektualne (svjesno) ucjelovi, odnosno, da "izmiri", pod­sv­ješću razdvojene (i u posebne nepotpune cjeline izdijeljene), svjesne i nesvjes­ne oblasti psihe, pa da mu cjelokupna psiha nakon toga funkcioniše kao (prirodna, a opet) cjelina, ili kako bismo mi to danas rekli, na istoj talasnoj dužini ili frekvenciji, što se ezoterijski imenuje pro­s­vet­ljenjem (ili buđenjem). Ovakav rezultat čovjekovih svjesnih napora, kao krajnje postig­nuće, cilj je duhovnotjelesnog metoda koji ovdje prvi put javno saopštavam i koji je originalan bez obzira što je sastavljen iz najvećih dostignuća u samospoznaji čovjeka kojim raspolaže istočna duhovno­tje­le­sna tradicija i naša zapadna nauka o čovjeku. Odnosno, originalna je ideja da se u jedinstve­nu cjelinu, za čovjeka naše kulturno-civilizacijske sadašnjosti, spoje hatha joga i Jungova nauka, koja je najveće naučno dostignuće u traganju za savremenim pu­tem do čovjekove reintegracije i najveći duhovni nauk (razumljiv drugima) od Isusa do danas.
Savremeni čovjek uglavnom proživi život a da nikada ni ne dođe na ideju da (bar poku­ša) ostvariti reintegraciju svog u paramparčad razdijeljenog bića. što je najtužnije mi sada u našoj kulturnoj tradiciji, od kada nam je religija preminula - a sveštenici nas zama­ja­vaju, pretvarajući se kao da je ona živa, dok mi odlično primjećujemo da se oni samo goste na njenim čestim parastosima - nemamo ništa sigurno i provjereno, što bi čovjeka podsticalo i upućivalo na put koji bi ga doveo do viših duhovnih nivoa. Pojava metoda naše joge moguće da će u tom smislu značiti kopernikanski obrt. …
U našoj savremenosti izgubili smo kontakt s korjenima naše (kakve-takve) duhovnosti i najedrala je nasušna potreba da stvorimo i, što je još bitnije, prihvatimo novi i ovom vremenu odgovarajući metod za reintegraciju bića i ucjelovljenje psihe. Ukoliko to ne postignemo civili­za­cijski sunovrat će biti neizbježan, i to uskoro. Međutim, moguće bi ga bilo izbjeći ukoliko većina ljudi bude spremna da se probudi iz budnog sna i sopstvenu sudbinu uzme u svoje ruke, a ako bi se to dogodilo, tada bi naša civilizacija mogla krenuti drugačijim tokom od pos­to­jećeg i dosadašnji bi mogao predstavljati samo nužnu (varvarsko-sakupljačku) fazu za onaj tok i period koji bi kao visoko duhovni mogao da uslijedi. Ovu knjigu pišem motivisan namje­rom da druge ljude poučim kako da preko individualnog duhovnog rasta, preobražaja i razvoja tako se preporode, kako im je to unaprijed skoro nemoguće zamisliti, pa da potom ta preobrazba kod pojedinca bude imala uticaj i na civilizacijski tok. (Ukoliko ti se pojavljuje misao da si se susreo s nekim megalomanom, samo joj pusti neka se ispolji. Ova knjiga će te poučiti, ne samo da misli ne susprežeš, već kako i ono što je davno, uglavnom u periodu odrastanja, pohranjeno u podsvijest, i odakle ima "radioaktivno zračenje", privedeš u svijest. Mnogi su probali da svijet promijene ne mijenjajući sebe. Meni nije stalo da mijenjam svijet, niti da se bilo kome dojmim, već da tebe - pojedinca - poučim, nakon što sam to isto prethod­no učinio sâm sa sobom, kako da spoznaš sebe samog, a preko toga - preko promjene poje­din­(a)ca - mijenja se i društvo kome oni pripadaju, odnosno svijet. I, jedino: tako). (…)
Još kao mlad prozreo sam da mi sveštenici, koji se predstavljaju k'o bajagi za to pozvani, o tome što tražim ne znaju reći - ništa. Potom sam činio baš slično kako to divno izrazi Veliki Pjesnik ovim riječima: "S vnimanjem sam zemaljske mudrace / voprošavâ o sudbi čovjeka, / o zvaniju njegovom pred Bogom; / no njihove različne dokaze / nepostojnost koleba užasna", a onda sam nabasao na jogu, prihvatio je kako sam (ne)znao, krenuo njenim putem i uz, u to vrijeme, grdno tumaranje, za nas tada obavezno, zbog naše nemogućnosti da je bez adekvat­ne pouke prihvatimo, ali tako tumarajući i zemaljske mudrace pitajući o sudbini čovjeka i našem smislenom mjestu u kosmičkom premudrom kolu, otkrio sam ovo što sam nazvao našom jogom i što vam ovdje predstavljam.
U iskustvenom otkriću komplementarnosti hatha joge i Jungovog puta individuacije, origi­nalnost je i vrijednost metoda naše joge, a on bi mogao biti privlačan našem čovjeku zahva­ljujući tome što se njemu po prvi put, na njemu relativno lako razumljiv način, saopštava šta je to prosvetljenje i podrobno mu se objašnjava (naučno-popularno) metodologija pomoću koje se taj cilj može dostići u ovo naše doba. Ovo otkriće može imati dalekosežne pozitivne efekte za čovjeka Zapadne civilizacije, koji se u njoj, na svom jednostranom ekstravertnom pravcu, potpuno duhovno izgubio. Osnovno, glavno i kao jedino bitno pitanje našeg ovoze­maljskog života je kako tokom njega postići da pored proširenja svjesnosti i sticanja znanja ostvarimo i duhovnu individualnu evoluciju, tj. da krenemo dalje od one tačke gdje je stala prirodna evolu­cija i da ostvarimo svoje potencijalne, od našeg Stvoritelja nami­jenjene nam duhovne moguć­nosti dostizanja višeg nivoa svjesnosti, odnosno postanemo samosvjesni, samospoz­namo se i prosvjetlimo ili ponovo ucjelovimo, kada se sami od sebe u nama pojavljuju osjećaj jedinstva s nečim bezgraničnim i bezvremenim, a uz to i smisao života, blažena sreća i besmrtnost(duše, tada u sebi, jasno prepoznate). Bez ovog postignuća, za onog ko ga je iskustveno spoznao, svi ostali rezultati jednog života doimaju se nepotpuno, nedovršeno, čak i onda kada su ostva­reni na najvišem svjetovnom nivou. Iako ne poričem njihovu važnost i realnu vrijednost, ali ipak ko jedino u njima, te u produženju vrste i u raznovrsnim tjelesnim zadovoljstvima traži smisao života, taj će u krajnjem slučaju (kad-tad) iskusiti da mu se život bio sveo na bolnu sopstvenu nedovršenost i nesamoostvarenost, pa time nužno i na osjećaj besmisla života, jer u duhovnom smislu on zapravo umire isti onakav - ili posmatran sa stanovišta neiskorišćenih mogućnosti - to znači jadniji nego što se rodio. Njegoševim riječima rečeno, on život proživi (s plačem i s plačem se u vječnost vraća, da bi otud ponovo isti došao, pa tamo opet isti otišao, itd., što znači nedogledno vrćenje na reinkarnacijskom točku), a da nikada ne sazna drugu stranu svoje duševne tablice, koja je u svete ispisana linije. Iz ove činjenice potiče strah nepro­svet­­ljenog čovjeka od smrti, jer on nesvjesno osjeća da je u ovom životu nešto bitno ostalo neostvareno, odnosno neka suštinska želja je ostala nezadovoljena, a kod prosvetljenog upra­vo iz razloga zadovoljenja te suštinske želje ovozemaljskog života, on iako zna da će njegovo tijelo dotrajati i umrijeti, ima osjećaj besmrtnosti svoje Esencije, svoje Duše.
Moje obraćanje vama dolazi iz stanja dostignutog jedinstva bića i osjećaja besmrtnosti, a ovom prilikom želja mi je da i vas poučim kako da do takvog stanja i do blaženstva prosvet­lje­­nja i vi stignete. Iako se zbog različitosti duhovnih stanja u kojima smo mi, među nama normal­no mogu pojaviti mnogi početni nesporazumi, jedino u što možete biti sigurni je da vas neću ni u kom smislu i ni najmanje obmanjivati - zamislite samo pred kakvim čudom ste se našli u ovo doba pošasti sveopšte obmane i udvaranja sa svrhom zavođenja - i zato ću vas u više nav­­rata otvoreno upozoravati i često podsjećati - isključivo radi ohrabrenja, iako će to vama izg­le­­dati kao zastrašivanje - da je put do ucjelovljenja bića i do prosvetljenja vrlo težak i u pra­vilu dug. (U nekim slučajevima, iako je priprema za to bila duga i uporna, to se dogodilo ne­što pred smrt, kao npr. kod Tolstoja ili Tome Akvinskog). Međutim, naša joga je metodo­lo­gi­ja koja vas upućuje i poučava kako da pomoću nje praktično i vaša samosvjest "odskoči na ta­kav stepen, na tako naglu, ponosnu, vrtoglavu, visinu kao što to nikada nije učinila nijed­na ina­če poznata nauka". Zato će se vama moj metod (vjerovatno na prvi pogled) učiniti vrlo te­žak, čak možda i zastrašujuće-odbojno nepristupačan, a takvim bi se on mogao učiniti po­seb­­­no zbog toga što ste vi već navikli da vas autori knjiga poprilično obmanjuju, kako bi vas tako pridobili za svoje čitaoce ili sljedbenike. Vama ako nije stalo do sopstvenog duhovnog ras­ta i ako ne težite nečemu višem od onog što vam običan život pruža, vi, što se mene tiče, slo­­­bo­dno može­te ovdje stati s čitanjem ove knjige, ali reći ću vam da njenim čitanjem, ukoliko ne bu­­dete na sebi primjenjivali ono čemu ona poučava, nećete postići, osim izvjesne omni­bu­s­ne in­­for­mativnosti, nešto naročito. Ali njenim proučavanjem i studiranjem (i onoga što će vam se u­či­niti poznato) moći ćete postići nezamislivo mnogo, toliko da je to vama sada i nepojmljivo.
Umjetnička (vrhunska) djela: književna, muzička, likovna, skulptorska i ostala omogu­ćavaju nam da na jedan posredan način (privremeno) nazremo ili us­po­stavimo (nesvjesno) kontakt s dubokim ili čak i s najdubljim slojevima našeg bića, odnosno, ona kod nas (kao njiho­ve publike) podstiču i pravilno usmjeravaju prirodni tok individuacionog procesa. Religija se takođe, uglavnom, pored onog što smatra za osnovno na svom (što znači našem, ako smo njen sljedbenik) putu do Božanskog stanja čovjekovog duha služi čitavim spektrom pomoćnih sredstava. U slično privremeno stanje, samo na sasvim suprotan način, nastojali su čovjeka da uvedu raznorazni orgijastički obredi ili iz tog razloga ljudi danas posežu za drogom. A ovom knjigom cilj mi je da vas - kod kojih je intelektualna funkcija vodeća, dakle, vas koji ste skloni i prirodno pogodni za ovakav duhovnotjelesni metod - uputim kako da vi sami sebi obezbijedite život u jednom sasvim drugačijem od uobičajenog svijeta, a bez nužnosti da od svijeta ovak­vog kakav je bježite (u bilo koji i bilo kakav lažni raj), jer je moguće i uz (fizičko) ostajanje u ovakvom svijetu istovremeno dosegnuti jedan duhovno daleko bogatiji i prostraniji život ili svijet prvenstveno u sebi, pa potom živjeti u oba. Ovo isto, ali izrečeno mnogo ljepše nego što bi to meni pošlo za rukom da izrazim, čujte kao Heseove riječi i za moje mišljenje:
"Mi ne treba da bežimo iz aktivnog života u kontemplativan, niti obrnuto, već treba da smo naizmenično između oba, da u oba života učestvujemo, da u oba budemo kod kuće. (...) Naše opredelenje je da tačno razaznamo suprotnosti, najpre kao suprotnosti, a onda kao polove jednog jedinstva. (...) Budućnost je neizvesna, ali ovde pokazan put je nedvosmislen. On znači: nov duševni stav. (...) On traži 'čarobnjačko' mišljenje, prihvatanje haosa. Povratak u nesre­đe­no, vraćanje u nesvesno, u neobrazovano, u životinju, još dalje, iza životinje, povratak svim počecima. Ne da bi se tamo ostalo, ne da bi se postalo iskonski glib, već da bi smo se na novo upravili, da bismo u korenima svoga bića pronašli zaboravljene nagone i mogućnosti razvitka, da bismo mogli iznova da preduzmemo stvaranje. Nikakav program nas ne uči kako da pronađemo taj put, nikakva revolucija nam ne otvara vratnice k njemu. Svako hoda njime sam, svako za sebe. Svaki od nas će jedan čas u svom životu morati da stoji na toj granici, na kojoj prestaju stare istine i možda počinju nove. Svaki od nas mora jednom, jednog trenutka u životu, u sebi doživeti nešto tako kao što je Miškin (glavni lik iz romana Idiot Dstojevskog, prim. D.) doživeo u svojim svetlim trenucima, kao što je sam Dostojevski doživeo u onim minutama kada je stajao tik pred pogubljenjem i iz kojih je izašao sa pogledom proroka".
Ova knjiga vas na direktan način upućuje na put ka sebi samima, na koji nas, kako reče Hese, ne upućuje nikakav program, nikakva revolucija, a doda­ću: to više ne čini ni nijed­na od religija. Svi stari ili klasični pravci koji su čovje­ka upućivali na put individuacije ili ka bo­žan­skom centru u nama, nestali su ili je pismo na njima nama nečitko. Zato se savremeni čovjek našao ni na nebu ni na zemlji, i ne može da pronađe ništa čvrsto i trajno na šta bi se sigur­no oslo­nio, jer je na svoj duh, na božanski centar u sebi samome, koji je u ne­svje­snim di­je­­lo­vima njegove (naše) psihe, sasvim zaboravio, pa tako misli da on u njemu i ne postoji. Sva du­hov­nost svijeta ukazuje da se taj cen­tar u nama na­la­zi, ali ga mi sami moramo otkriti i otvoriti mu izvor iz kojega će potom da ističe božan­ska energija, koja je u nama u latentnom stanju. Zahvaljujući intu­i­ciji, a kroz težak i mukotrpan rad i traganje, pošlo mi je za rukom da na osnovu već pozna­tog, ali ranije na ovakav način nespojeno u jedinstvenu cjeli­nu, taj centar u sebi pronađem, pa uz to i da konstruišem ovom vremenu odgo­vara­jući metod, kao put za druge, pomoću kojega je do tog centra (praslike Boga u ne­svje­snom ili do Sopstva), do izbav­ljenja od patnje zbog raspršenosti bića, dakle, do ucjelovljenja ili pros­vetljenja, i tebi, uz samo­stalan uporan rad, moguće stići. (…)

Autori najvećeg broja knjiga iz ove oblasti dobro znaju koliko ste vi lijeni i koliko ste nespremni da se suočite sami sa sobom, sa svojim kompleksima - jer je ljenost udružena s kompleksima najveća prepreka čovjeku na putu duhovnog preobražaja i razvoja, o čemu vi uopšte nemate jasnu predstavu, a ona koju imate ovdje će vam biti iz temelja poljuljana ili srušena - i zato se oni, uglavnom, drže dalje od te teme, pošto im je više stalo do dobre prodaje svojih knjiga nego do vašeg duhovnog postignuća, iako vi, tragajući za načinom da ga dostignete, ovakve knjige kupujete. Još nije otkriven lagan put, onakav kakav vi priželjkujete da otkrijete, najčešće ga zamišljajući čarobnim, a koji bi vodio do briljantnog duhovnog postig­nuća, do ucjelovljenja bića, do pros­vet­ljenja ili nirvane. Vama će se pričinjavati kao kontradik­tor­nost moje iskreno ukazivanje na sjajan cilj i odgovorno upozorenje da je taj cilj neostvariv bez velikog rada, truda, muka i prave pravcate prolazne patnje. Ovo drugo se nedovoljno ili nikako ne ističe u najvećem broju drugih knjiga iz ove oblasti, što je posljedica diletantizma i namjernih obmana, a vrlo rijetko neoprez­nosti autora. Autor sa isksustvom prosvetljenja ne može obmanjivati, ali prosvjetljenik, samim tim što je postigao “čudo”, neće biti podoban za auto­ra knjige koja bi i druge uputila da i oni postignu isto ostvarenje, ukoliko on nema predin­sponiranost za pisanje i tom vještinom ne ovlada kroz sistematičnu pouku.
Ova knjiga vas pouzdano može uputiti u pravcu cilja koji tražite, a da li ste vi spremni da uložite napor koji je neizbježan na putu do cilja - o tom vi možete imati samo neku slutnju, ali to tačno čak ne znate ni vi. To unaprijed ne može znati niko, jer je težina putovanja, bilo kojim putem, sasvim indivi­dualno i sudbinski primjerena, a saznaje se samo tokom putovanja ili još tačnije post faktum (poslije svršetka). (Obrazovani čitaoci neka se ne ljute što ću une­koliko voditi računa o nivou mlađih čitalaca ili onih koji ne raspolažu posebnim obra­zo­va­njem, a ovim posljednjim se izvinjavam što će ponekada objašnjenje nekih termina trebati pogledati ili u rječniku na kraju ove knjige ili u drugim rječnicima, enciklopedijama i sličnim knjigama).
Ako ste putem joge već kretali pa odustajali i razočaravali se možda je to bilo, vjerova­tno, zbog neadekvatnih i nepotpunih uputa, ili ako se odavno nakanjujete da krenete putem joge očekujući da ćete pronaći bolju knjigu od onih koje ste do sada čitali, u tom slučaju evo vam prilike. Uz pomoć ove knjige (i video kaseta, a knjigu pišem da može biti primjenljiva i bez njih) biću vam (pouzdan) vodič i saputnik na putu naše joge. Oboje ću biti toliko koliko je to u mojim trenutnim mogućnostima. Vi razmislite (uz to je poželjno knjigu pregledati do kraja) pa se potom opredijelite. Pri tome vam možda može biti od pomoći ako vas podsjetim da je šopenhauer zapisao, kako nas autor već prvom rečenicom obavještava dokle nas daleko može odvesti.
Uzmite da ste ovim stranicama predgovora (ili možda samo posvetom, odabranim moti­ma za knjigu ili riječima kojim sam vam se obratio na početku) obavješteni šta od saput­ništva sa mnom možete dobiti. Ako imate utisak da bi vam mogao biti učitelj i vodič od povje­renja (ono je uslov za naš uspješan odnos, kao što će ljubav biti rezultat takvog odnosa), želim vam strpljenje i sreću na odabranom putu. Stari učitelji kažu da je puteva mnogo, ali da onim starim i provjerenim više nema ko da hoda, zato sam po jednom takvom Putu (koji iako je "uzak kao oštrica noža") prostro divan ćilim ručne izrade, koji ima na sebi ugrađene znake za orjenta­ci­ju, a tkan je preko pedeset godina u Kisnahtu (Jungovo mjesto življenja nakon njego­vog napu­š­ta­nja Univerziteta u Cirihu). Stanje na putevima duha je baš slično kao i u Isusovo vrijeme, te i sada mnogi hrle na široka vrata i hvataju se širokog puta, bez obzira što oni vode u propast, a samo se veoma rijetki drznu da otvore uska vrata, pored kojih mnogi rado minu (Gete).
Ako si se odlučio za putovanje koje će te dovesti k sebi samom, do Srži tvog bića i potom te uvesti u jedan novi život, tebi sada sasvim nepoznat, čestitam ti na izboru uskih vrata i tijesnog puta što vode u središte života, do spoznaje Carstva Božijeg u nama! Vrjeme je, lijen­čino moja, radi čijeg buđenja ću narednih mjeseci predano da pišem, da ka tom cilju odlučno krenemo! Budi se, ustaj, pjevci (za koje narod kaže ako rano propjevaju završavaju u loncu) - naša joga, najavljuje duhovnu zoru, a mi spremno treba da pozdravimo pojavljivanje sunca samospoznaje na (sada oblačnom) horizontu i rađanje novog dana, a za tebe i novog života.